" Ups?"
Jutro je bilo tmurno i kišno, idealno za obilježavanje početka nove školske godine, no ne i za prvi spoj sa najzgodnijim dečkom u Hogwartsu.
Sranje, bilo je prvo što mi je prohujalo glavom.
Polako sam se podigla iz kreveta, doteturala do kupaonice i pogledala se u ogledalo. Izgledala sam ko teško bolesni feniks.
Izvanredno.
Brzo sam oprala zube ( najmanje tri minute ribanja, po mojoj mami ) , počešljala se ( ovo je stvarno išlo jako teško ) i obukla se. Pelerina je bar skrivala moju zgužvanu odjeću koju sam samo nagurala u kofer, bez da sam je prethodno složila. Vratila sam se u spavaonicu. Cure su još spavale, kiša koja se pojačavala svakom minutom nije ih uopće ometala. Ubacila sam knjige u torbu i laganim se korakom uputila u Veliku dvoranu.
Dvorana je bila poluprazna, za našim stolom nije bilo više od desetero ljudi, dok je najviše bilo Hufflepuffa. Stol je već bio prepun najfinijih jela i svakojakog voća. Bila sam jako nervozna, stalno sam u odsjajima sa posuđa provjeravala kako izgledam, pa nisam niti primijetila da su u Dvoranu ušli Charlie,Godric i Emily, a za njima su se vukle pospane blizanke. Posjedali su oko mene, svaki nešto govoreći. Pogledala sam raspored- Obrana, Napitci, Proricanje, Preobrazba i Astronomija u istom danu.
I tako vjerojatno neću ništa ni čuti, pomislila sam.
Naravno, kao što sam i predvidjela, dan mi je prošao u roku keks i već je došlo vrijeme ručka, a poslije njega...spoj. Ruke su mi drhtale, hranu sam jedva gutala. Tada sam ga vidjela. Tom Marvolo Riddle polako se približavao našem stolu. Nasmiješio mi se kada me vidio.
Čudno. Nisam se rastopila.
Kate, Sarah i Emily su se pogledale i otišle na drugi kraj stola. Sva sreća da nije bilo Charlieja i Godrica.
« Jesi li spremna?» ljubazno me upitao i pružio mi ruku.
O, DA, prohujalo mi je glavom.
Pogledi djevojaka su nas pratili dok smo izlazili iz Dvorane ,a ja sam osjećala ponos i zadovoljstvo. I nešto veliko u grlu, zbog čega nisam mogla ništa reći. Zaključila sam da je to bila samo trema. Iako je kiša prestala, perivoj je bio blatan. Ja sam zaljubljeno buljila u Toma. Primijetila sam da na čelu ima malu znamenku, da mu je lijevo oko mrvicu tamnije od desnog i da su mu usne jarko crvene. Također sam shvatila da mu je nos malo neravan, što je bilo jako slatko.
« Kako je danas bilo na nastavi?» upitao me.
Ne bih znala.
« Ovaj...super. Znaš li da Travarstvo , Skrb, Rune i Aritmanciju imamo zajedno?» rub usana mu se izvio u jedva primjetan smiješak. Vjerojatno sam ispala previše zagrijana.
Što i jesam. Najvjerojatnije će me za pola sata ostaviti da pokisnem sama na Dvorištu.
« Ali, Morgan Isabelle, kiša ne pada.» prvo nisam shvatila što je rekao, a onda mi je došlo do glave.
Upravo je ...ovaj...
« Jesi li ti...ovaj...p-p-pročitao m-moje misli?!» izgledao je i jako zadovoljan svojom sposobnošću, i posramljen.
Tako ti i treba kad mi čitaš misli. O ne, moram naučiti ne misliti.
« Oprosti !» rekao je, « Doista te nisam htio uvesti u neugodnu situaciju. Žao mi je. «
« Čekaj malo, doista si mi pročitao misli?» bila sam, blago rečeno, impresionirana.
« Da...ajme, oprosti, ali vidiš, ja sam legiliment. I ponekad se ne mogu suzdržati da ne upadnem u nečiji um. Ne mogu to kontrolirati...ponekad se mogu suzdržati, ali ne uvijek.»
Nisam znala što da kažem, pa sam samo natuknula kako nije bitno i da sam impresionirana njegovom sposobnošću. A tada sam, barem po mojom mišljenju, napravila najveću glupost u cijelom svom šesnaest-i-pol-godišnjem životu. Poskliznula sam se i svom snagom pala u blato. Na moje najveće čuđenje, Tom se nasmijao, nekako razdragano, od srca, rekao da sam najsmješnija osoba koju je upoznao u cijelom svom životu i pružio mi ruku da ustanem.
Guzica mi je blatna, a ovaj nevjerojatni frajer misli da sam smiješna. Bravo ja.
« Doista to misliš?» upitala sam ga.
« Naravno.»
I opet se nisam mogla suzdržati, pa sam ga pitala još nešto:
« Tome...zašto izlaziš sa mnom?»
Koji je Riddle šarmer
Postalo mi je jako vruće i pogled mi se zamaglio. Osjetila sam kako polako klizim sa svog sjedala i gubim svijest.
Probudila sam se u bolnici. Kraj mene su zabrinuto stajali Kate i Charlie, a neka je mlada žena skočila sa stolca u sobici za bolničarke čim me vidjela.
« Ej...jesi dobro?» upitala me Kate. Najradije bih joj rekla sa šuti jer me i na najmanji zvuk glava zaboljela, ali ipak, to nije pristojno, pa sam samo lagano klimnula glavom. Mlada je bolničarka brzinom munje stizala do mog kreveta.
« Hej, vas dvoje, znam da ste zabrinuti, ali pustite je da odmori.» prijateljski se nasmiješila Charlieju i pružila mi ruku.
« Madame Pomfrey, drago mi je.» valjda je primijetila moj zbunjeni izraz lica pa je samo rekla, kao da se opravdava, da je nova te da je prošla bolničarka bila već poprilično stara pa ju je ona zamijenila.
« Madame...» promuklim sam glasom rekla, « možete li mi reći što se dogodilo? Gdje su Sarah i Godric?» Madame Pomfrey naglo je promijenila izraz, na svom inače prilično zgodnom licu.
« Morgan, je li?» kimnula sam glavom.» Pa...Morgan....izgleda da te netko prokleo, ureknuo.» Charlie je naglo problijedio.
« Znam za tu kletvu, prilično je bezopasna, ali svakako neugodna. Pretpostavljam da te urekao netko od naših učenika, ali i to mi baš ne drži vodu...vidiš, ova se kletva ne uči u školi.»
« Pa otkud onda taj smrad zna tu kletvu?!» viknuo je Charlie i bar me na trenutak nasmijao.
« Iz knjižnice. Zabranjenog odjela. Svaki imalo pristojan i darovit učenik može dobiti dozvolu za posjet tom odjelu bez ikakvih problema. Nego...pretpostavljate li tko bi to mogao biti?» pogledala sam Kate i Charlieja i usnama oblikovala riječ 'Ne'. Sigurno bi se izbrbljali za Toma. On je odgovarao opisu Madame Pomfrey, a da nešto kažu on bi upao u probleme. A dečko ništa nije ni učinio. Iznenađeno su me pogledali, dok naposljetku Kate nije odmahnula glavom.
« Dobro...» iscrpljeno je rekla Madame Pomfrey. « Možeš izaći za sat, dva. Tvoji prijatelji razgovaraju sa ravnateljem. Ubrzo će stići. Do tada se odmori, a onda se možeš polako početi spremati.» i otišla je prema svojoj sobici.
« Pa jesi ti poludjela?!» šaptao je Charlie, « Kako ga možeš braniti?! On te, osim nas zadnji vidio prije nego si....uh, ovaj... «
« Prije nego sam se onesvijestila?»
« Da.» rekla je Kate. « Vidi, Morgan, to je vrlo složena kletva koju može izvesti samo moćan čarobnjak, a svi znamo da je Riddle jako darovit. Ja mislim da te on.... a ti radi što hoćeš. Samo se pazi.»
Činilo se da je prošla vječnost do dolaska Godrica i Sarah. Oboje su bili zabrinuti. Ravnatelj Dippet im je ispričao otprilike ono što je meni rekla Madame Pomfrey. Polako sam ustala iz kreveta i s prijateljima krenula prema vratima, na izlasku pozdravivši Madame Pomfrey. Godric mi je otvorio vrata i pridržao ih dok nisam izašla.
« Vidi ti gentlemana... ccc...» sa smiješkom je rekao Charlie. I Godric se nasmijao. Blizanke su bile nešto ispred nas kad je Sarah najednom stala i rukom trknula sestru.
« Ej, cure, što je vama?» upitala sam ih i polako im prišla. Pogledala sam u susjedni hodnik i vidjela Toma Riddlea kako samouvjereno hoda prema bolnici.
« Hej! Tu smo!» povikala sam, i kad se okrenuo mahnula mu. Krenuo je prema meni.
« Jesi li dobro?» upitao me.
« Pa...da. otprilike.» nasmijao se, ali ja tada nisam primijetila kako to nije bio osmijeh sreće, zadovoljstva zbog mog oporavka, već proračunat i hladan osmijeh.
« Želiš li prošetati?»upitao me. Bila sam oduševljena, i već sam se spremala objeručke prihvatiti prijedlog, kad se ubacio Godric i rekao:
« Mislim da to nije pametno. Ona bi trebala odmarati.» ošinula sam ga pogledom. No čini se da to Tomu nije smetalo.
« Nema veze. Potražit ću te sutra poslije nastave pa onda možemo prošetati kraj jezera. Jesi za?»
« Naravno! Jedva čekam!» veselo sam rekla. Tom se tada okrenuo i pošao u smjeru slytherinskog boravka.
« Nešto sam zaboravio...» naglo je stao i opet se okrenuo prema nama. Iz rukava pelerine izvukao je ružu i dobacio mi je. Zatim se okrenuo i nestao u tami hogwartskih hodnika.
Nisam osjećala nikakvu tugu što sam propustila tradicionalnu svečanost za početak školske godine. Dapače, bila sam sretna jer sam vidjela da se Tom zabrinuo za mene i htio me posjetiti. Kao da sam u sedmom nebu, polako sam koračala prema društvenoj prostoriji ne primjećujući zabrinute poglede mojih prijatelja. Stalno su se došaptavali, postavljali si pitanja tipa: «Kako on zna da je Morgan bila u bolnici? Dippet je obećao da neće ništa reći na svečanosti!»A ja...ja sam samo lelujala praznim hodnicima jedva čekajući sutrašnji dan.
Početak Priče
Ovo je priča o povijesti jednog zla... dobrodošli.
Ja sam Morgan Isabelle Joules, ponosna Gryffindorka koja se na Hogwarts Express prvi put ukrcala kao plašljiva jedanaestogodišnjakinja. Sada sam na šestoj godini, stekla sam magijsko obrazovanje, doživjela puno lijepih trenutaka i upoznala mnogo prijatelja. No, cijelo je moje školovanje obilježeno jednim dečkom o kojem će se dugo pričati sa strepnjom u glasu. Tom Marvolo Riddle polazio je Hogwarts u isto vrijeme kad i ja, samo što je on bio Slytherin. Mnogi su mi govorili da s njim nešto nije u redu no ja sam odbijala to priznati, čvrsto vjerujući u dobrotu svakog ljudskog bića.
Brujanje veselih glasova preplavilo je Hogwarts Express. Gotovo su svi odjeljci bili puni, u nekima se skupilo čak i više đaka nego što bi trebalo ( mislim da je petnaest osoba ipak malo previše za prostor mjera dva sa dva ). Nisam mogla naći prazni odjeljak, niti sam vidjela ikoga od prijatelja. Razočarano sam sjela nasred vlaka, kraj jednog odjeljka punog Slytherina i skinula cipelu. Noge su me užasno boljele. Sjedila sam tako nekih pet minuta kad su se najednom otvorila vrata slytherinskog odjeljka. U prolaz je izašao visoki dečko dubokih sivih očiju i guste crne kose. Bio je zgodan da padneš na guzicu ( sva sreća da sam već sjedila ).
« Tražiš odjeljak ?» upitao me. Bila sam u oblacima.
« Zapravo...da, mislim da tražim. Sve je ostalo puno.» na brzinu sam obula cipelu. Dečko mi je pružio ruku i pomogao mi ustati.
« Tom Riddle, drago mi je. « rekao je sa smiješkom.
« Morgan Joules.» podigla sam svoj ruksak s pelerinom i već jednom nogom bila u odjeljku kad sam začula dobro poznati glas:
« Morgan ! HEEEEEJ! Morgan! Svi smo tu! Dođi k nama!» kroz vrata odjeljka skroz na kraju prolaza virila je nečija kuštrava glava. Kate se smiješila i veselo mi mahala. Najradije bih je ignorirala, napokon,bila sam u društvu jednog jako zgodnog dečka, ali opet...
« Ajoj...sorry ali moram ići.» tužno sam rekla i prstom pokazala na Kate. Tom je izgledao vrlo razočaran.
« Nema veze. Drugi put. « rekao je razočarano, iako mi se u mah učinilo da vidim gnjev na njegovom licu.
« Potražit ću te u školi! Vidimo se!» rekla sam i potrčala prema odjeljku. Gledao je za mnom sve dok nisam ušla k prijateljima.
Charlie, Godric, Kate i Sarah veselo su čavrljali i gađali se nekom čokoladom.
« Heeej!» veselo je viknuo Charlie kad sam ušla u odjeljak. On mi je od prvog dana u školi bio najbolji prijatelj. Uvijek nasmijan i optimističan, zgodnog i simpatičnog lica sprijateljio bi se sa svakim koga bi upoznao. Kate i Sarah, blizanke, zagrlile su me i posjele me između sebe. Godric me također pozdravio, samo nešto tiše nego ostali. On je bio tihi, zatvoreni tip osobe koja priča samo sa najbližim prijateljima i nikome ne vjeruje. Bio je jako zgodan, crne kose i plavih očiju, ali se nikada nije ponosio svojim izgledom. Na prvoj sam godini bila zaljubljena u njega sve dok nisam saznala da je kao mali jeo šmrklje.
Osjećala sam se izvrsno u društvu najboljih prijatelja, čak sam i zaboravila na Toma. Sve dok nismo izašli iz vlaka. Pošli smo do najbliže kočije ( one s nevidljivim konjima ) i udobno se smjestili. Unutra je bilo mjesta za još par osoba. Vrata kočije su se naglo otvorila. Na njima je stajao Toma Marvolo Riddle. Nasmiješila sam mu se i pozvala ga da sjedne kraj nas, ali je on vrlo neobično reagirao. Zgađeno me pogledao i zalupio vratima kočije.
« Koji čudak...» rekla je Sarah i nastavila veselo brbljati. Brzo sam se uključila u razgovor, sve dok nisam osjetila jaku vrućinu, boljela me glava. Osjetila sam kako mi nešto kaplje na pelerinu. Podigla sam ruku prema licu i osjetila kao mi krv curi iz nosa.
Početak
Bok, ja sam Morgan Isabelle Joules i na ovom blogu možete čitati o Voldemortovoj povijesti- od školskih klupa nadalje, Inače, pišem još jedan blog, Liz Daniels i nadam se da će vam se ovaj blog svidjeti. Pozdrav
23.03.2007. u 19:45 | 6 K | P | # | ^
