Početak Priče
Ovo je priča o povijesti jednog zla... dobrodošli.
Ja sam Morgan Isabelle Joules, ponosna Gryffindorka koja se na Hogwarts Express prvi put ukrcala kao plašljiva jedanaestogodišnjakinja. Sada sam na šestoj godini, stekla sam magijsko obrazovanje, doživjela puno lijepih trenutaka i upoznala mnogo prijatelja. No, cijelo je moje školovanje obilježeno jednim dečkom o kojem će se dugo pričati sa strepnjom u glasu. Tom Marvolo Riddle polazio je Hogwarts u isto vrijeme kad i ja, samo što je on bio Slytherin. Mnogi su mi govorili da s njim nešto nije u redu no ja sam odbijala to priznati, čvrsto vjerujući u dobrotu svakog ljudskog bića.
Brujanje veselih glasova preplavilo je Hogwarts Express. Gotovo su svi odjeljci bili puni, u nekima se skupilo čak i više đaka nego što bi trebalo ( mislim da je petnaest osoba ipak malo previše za prostor mjera dva sa dva ). Nisam mogla naći prazni odjeljak, niti sam vidjela ikoga od prijatelja. Razočarano sam sjela nasred vlaka, kraj jednog odjeljka punog Slytherina i skinula cipelu. Noge su me užasno boljele. Sjedila sam tako nekih pet minuta kad su se najednom otvorila vrata slytherinskog odjeljka. U prolaz je izašao visoki dečko dubokih sivih očiju i guste crne kose. Bio je zgodan da padneš na guzicu ( sva sreća da sam već sjedila ).
« Tražiš odjeljak ?» upitao me. Bila sam u oblacima.
« Zapravo...da, mislim da tražim. Sve je ostalo puno.» na brzinu sam obula cipelu. Dečko mi je pružio ruku i pomogao mi ustati.
« Tom Riddle, drago mi je. « rekao je sa smiješkom.
« Morgan Joules.» podigla sam svoj ruksak s pelerinom i već jednom nogom bila u odjeljku kad sam začula dobro poznati glas:
« Morgan ! HEEEEEJ! Morgan! Svi smo tu! Dođi k nama!» kroz vrata odjeljka skroz na kraju prolaza virila je nečija kuštrava glava. Kate se smiješila i veselo mi mahala. Najradije bih je ignorirala, napokon,bila sam u društvu jednog jako zgodnog dečka, ali opet...
« Ajoj...sorry ali moram ići.» tužno sam rekla i prstom pokazala na Kate. Tom je izgledao vrlo razočaran.
« Nema veze. Drugi put. « rekao je razočarano, iako mi se u mah učinilo da vidim gnjev na njegovom licu.
« Potražit ću te u školi! Vidimo se!» rekla sam i potrčala prema odjeljku. Gledao je za mnom sve dok nisam ušla k prijateljima.
Charlie, Godric, Kate i Sarah veselo su čavrljali i gađali se nekom čokoladom.
« Heeej!» veselo je viknuo Charlie kad sam ušla u odjeljak. On mi je od prvog dana u školi bio najbolji prijatelj. Uvijek nasmijan i optimističan, zgodnog i simpatičnog lica sprijateljio bi se sa svakim koga bi upoznao. Kate i Sarah, blizanke, zagrlile su me i posjele me između sebe. Godric me također pozdravio, samo nešto tiše nego ostali. On je bio tihi, zatvoreni tip osobe koja priča samo sa najbližim prijateljima i nikome ne vjeruje. Bio je jako zgodan, crne kose i plavih očiju, ali se nikada nije ponosio svojim izgledom. Na prvoj sam godini bila zaljubljena u njega sve dok nisam saznala da je kao mali jeo šmrklje.
Osjećala sam se izvrsno u društvu najboljih prijatelja, čak sam i zaboravila na Toma. Sve dok nismo izašli iz vlaka. Pošli smo do najbliže kočije ( one s nevidljivim konjima ) i udobno se smjestili. Unutra je bilo mjesta za još par osoba. Vrata kočije su se naglo otvorila. Na njima je stajao Toma Marvolo Riddle. Nasmiješila sam mu se i pozvala ga da sjedne kraj nas, ali je on vrlo neobično reagirao. Zgađeno me pogledao i zalupio vratima kočije.
« Koji čudak...» rekla je Sarah i nastavila veselo brbljati. Brzo sam se uključila u razgovor, sve dok nisam osjetila jaku vrućinu, boljela me glava. Osjetila sam kako mi nešto kaplje na pelerinu. Podigla sam ruku prema licu i osjetila kao mi krv curi iz nosa.
